Saznajte sve o vašem psu

DOLAŽENJE NA POZIV

OBUKA U KUĆI

1. Stanite na malu udaljenost od šteneta, u mirnoj sobi u kojoj neće biti ometanja. Hodnik je idealna lokacija. Držeći hranu u ruci, izrecite štenetovo ime, a kad se počne kretati prema vama, izrecite zapovijed 'dođi'

2. Dok vam štene prilazi, hvalite ga govoreći veselim glasom 'Dobar pas'. Spuštanjem u čučanj i širenjem ruku ohrabrite ga da vam priđe.

3. Dok štene prilazi, kleknite da biste se mu približili. Ponovno ga pohvalite riječima, pogladite ga i nagradite hranom.


OBUKA IZVAN KUĆE

1. Kad štene potpuno nauči dolaziti na poziv u kući, preselite se na prometnije mjesto (ne mislim sada na cestu, nego van). Držite štene na dugoj ili stezljivoj uzici da osigurate poslušnost i ponovite vježbu.

2. Nemojte uzicom vući štene; ohrabrite ga da se vrati po svoju nagradu. Trzaj uzice može privući njegovu pozornost ako gubi koncentraciju. S udaljenosti, nagrada u obliku igračke, vidljivija je od nagrade u obliku hrane.





ZAPOVIJED "SJEDNI"



1. Licem okrenuti štenetu, odmaknite se s uzicom u lijevoj ruci i kolačićem u desnoj. Dok zapovijedate štenetu da vam priđe, pokažite mu hranu. Za vrijeme te vježbe važno je biti smiren i ne uzbuđivati štene.

2. Kad vam štene priđe, pomaknite ruku iznad njegove glave. Štene će sjesti kako bi držalo hranu na oku. Izrecite zapovijed 'sjedni' kada vidite da štene počinje savijati stražnje noge.

3. Potičite zapovijed 'sjedni' stojeći ispred šteneta, a potom sa strane. U početku, nagradite svaku reakciju pohvalama (kao npr. 'Dobar pas!' i 'Bravo!') i kolačićima. Postupno smanjujte nagrade hranom-na kraju će biti dovoljne samo riječi.





ZAPOVIJED "LEZI"



1. Dok štene sjedi, kleknite s njegove desne strane i držite njegovu ogrlicu u lijevoj ruci. Držeći kolačić u desnoj ruci, položite ga na štenetovu njušku i počnite pokretati kolačić nadolje.




2. Dok njuška slijedi kolačić, pomaknite ga prema naprijed. U trenutku kad štene liježe, recite zapovijed 'lezi'.

3. Nastavite pomicati hranu prema naprijed dok štene ne legne. Nagradite štene pohvalom i kolačićem. Ponavljajte vježbu često, dok štene ne počne samo reagirati na riječi.



To bi bilo sve za danas ljudi! ĆAO!

Simptomi unutarnje ozlijede
Zatvorene ozlijede nisu toliko uočljive za razliku od otvorenih rana budući da nema oštećenja kože. No vaš pas možda ima unutarnju ozlijedu koja hitno treba biti klinički obrađena. Simptomi su:
-otečenje
.promjena boje uslijed pojave podljeva krvi
-bol
povećanu temperiranost određenog dijela tijela vašeg psa
Ukoliko primjetite bilo koju od navedenih pojava, vaš pas vjerojatno pati od unutarnje ozlijede, te istog časa morate nazvati svog veterinara za savjet.

Obrada unutarnje ozlijede





Naročito obratite pažnju postoje li znakovi šoka (kada je pas mirniji nego inače, brže diše, otkucaji srca brži), pogotovo ako vaš pas ima unutarnje ozlijede uslijed traume. Šok je opasan po život. Liječenje šoka, ukljućujuči tu i njegove uzroke, na prvom je mjestu.

____________________________________________________________________


Simptomi otvorene rane
Otvorene rane moraju biti detaljno očišćene kako bi se sprječila eventualna infekcija. Pažljivo pregledajte svog psa ima li negdje otvorenu ranu- ako nema krvi ili je ima u tragovima, teško ćete razaznati ranu.
Simptomi otvorene rane su:
-pojačano lizanje ili obraćanje pažnje na određeno područje
-nova krasta na koži
-ubod ili porezotina na koži
-tragovi krvi na koži
-šepanje

Primjetite li bilo koji od ovih simptoma, potražite otvorenu ranu. Ukoliko naiđete na nju (pogledajte sljedeći postupak) i obratite se svom veterinaru.

Obrada otvorene rane







-Nipošto nemojte pokušavati odstraniti veće predmete iz otvorene rane (npr. strelice ili komade drveta) što bi moglo izazvati nekontrolirano krvarenje. Umjesto toga se čim prije obratite svom veterinaru.
-Nipošto nemojte trljati ranu jer ćete učiniti još veću štetu ili pojačati krvarenje.
-Nemojte podcjenjivati male rane. Možda je riječ o unutarnjoj ozlijedi.

Veoma je rasprostranjena inače pogrešna misao da vam pas koji laje, kad vas spazi, zapravo prijeti. Lavež je zapravo pseći znak za uzbunu kojim on alarmira drugim članovima čopora kojemu pripada (uključujući njegov ljudski dio).
Značenje poruke koja se daje lavežom glasi: 'Događa se nešto neobično, pa zato budite na oprezu!'
U divljini taj alarm ima dvije posljedice: mladunčad se sakrije gdje stigne, a odrasli članovi čopora se skupe za akciju. U ljudskom okolišu, pasji lavež je isto što je nekad bila zvonjava zvona, gonga ili trubljenje roga, znak da se 'netko približava kapiji tvrđave'. Ovaj alarm ne govori da li je onaj tko se približava prijatelj ili neprijatelj, ali postiže to da se poduzmu mjere predostrožnosti. Upravo zato glasni lavež pasa može biti pozdrav vlasniku koji se vraća kući jednako kao i reakcija na upad provalnika. Kad se takva osoba identificira, lavež biva često zamijenjen ili prijateljskim ritualom pozdravljanja ili ozbiljnim napadom na uljeza. Sam napad kao takav potpuno je nečujan. Pas nasrne ravno na uljeza i ugrize ga.. Demonstracije rada policijskih pasa što napadaju na ljude koji se pretvaraju da su odbjegli zločinci to potvrđuju. Dok čovjek s debelo vatiranim rukavom biježi po polju, a dreser pušta psa da ga uhvati nema nikakvog laveža i sve se događa nečujno. Lov na čovjeka završava tako da pas skoči na njega, uhvati ga zubima za ruku i čvrsto drži. Bijeg psa također je nečujan. Pas koji biježi čini to nečujno. Svaki zvuk koji ispusti zapravoje znak konflikta ili frustracije. Činjenica da zvukovi gotovo uvijek prate agresivne susrete s psima, sukobe s njima, znači naprosto to da su čak i najagresivniji psi ujedno barem donekle uplašeni. Potpuno nečujni napadi policijskih pasa rjeđi su od napada praćenog režanjem. Režanje, praćeno povlačenjem usana da bi se iskesili zubi, tipično je za psa koji je u jako agresivnom raspoloženju i samo malo prestrašen. Lagana primjesa straha je ono što pretvara nečujan napad u napad praćen režanjem, ali s takvim psom nema šale. Poticaj za napad jači je u njemu od poticaja za bijeg. Psi koji reže su strah i trepet poštara.
Sljedeći po intenzitetu pasa je pas koji reži. Režanje je samo znatno više zastrašujuće od kešenja zubi, ali opasnost od napada ostaje velika. Pas koji reži možda je više u defanzivnom nego ofanzivnom raspoloženju, ali u njemu postoji visoka razina agresivnosti, dovoljna da u svakom trenutku 'eksplodira' u pravi pravcati napad.
Kad se ravnoteža pomakne od napada i kad počne prevladavati strah, režanje se počinje smjenjivati s lajanjem. Muklo režanje odjednom se pretvara u glasno lajanje. To se ponavlja: režanje-lajanje, režanje-lajanje. Pas koji se tako ponaša zapravo poručuje, odnosno 'daje na znanje': 'Ja bih vas rado napao (režanje), ali mislim da je bolje da pozovem pojačanje (lajanje).'
Ako element straha u mozgu psa prevlada nad elementom agresivnosti, nestaje režanje i čuje se samo lajanje, glasno i ponavljano. To može potrajati iritantno dugo, sve dok strani element koji ga je izazvao ne ode i ne nestane, ili sve dok 'na lice mjesta' ne stigne ljudski 'čopor' da izvidi što se to događa. Jedinstvena karakteristika psećeg laveža je da se ono vrši u 'mitraljeskim' rafalima: vau-vau-vau...vau-vau-vau-vau-vau...vau...vau-vau-vau...i tako dalje, uzbuđenim slijedom jake buke. To je nešto što dugujemo selektivnom uzgajanju pasa, a ne divljem nasljeđu ovih naših domaćih životinja. Vukovi doduše laju, ali zvuk što ga proizvode dok laju, mnogo je manje impozantan. Kad prvi put čujete lavež vučjeg čopora, odmah vam je jasno da se radi o lavežu, ali vam je teško povjerovati da može biti tako skroman i tako kratkotrajan. Lavež vukova nije naročito bučan i naročito čest, a uvijek je jednosložan. Najbolje se može opisati kao staccato zvuk 'vaf'. Obično se po nekoliko puta ponovi ali se nikad ne pretvara u bučni 'mitraljeski' lavež tipičan za pripitomljene potomke vuka.
A sada jedan čudan podatak. Vukovi koji žive zajedno sa psima nauče nakon nekog vremena lajati kao psi. Drugim riječima, prijelaz vučjeg laveža na pseći superlavež nije težak. Unatoč ovoj očitoj sposobnosti brzog učenja, veoma je vjerojatno da se u prvim stoljećima pripitomljavanja pasa vršilo prilično brzo selekcioniranje da bi se dobili bolji i bučniji 'lajači' da služe čovjeku kao alarm. Birani su iz svakog legla najbučniji mladunci i onda dalje selektivno pareni dok se nisu dobili današnji psi čuvari. Danas gotovo sve rase pasa posjeduju genetsku, urođenu sposobnost usavršenog laveža, s tim da neke rase posjeduju tu sposobnost u većem obimu od drugih. Čini se da je u ovomu trendu izbjegla samo jedna rasa: basendž ili afrički pas koji ne laje. Ova specijalna rasa bila je uzgojena još u starom egiptu, prije otprilike 5000 godina, a u svojoj dugoj povijesti nije nikad bila upotrebljavana u čuvarskoj službi.
Sve u svemu može se u zaključku reći da se stara uzrečica 'Pas koji laje ne grize' zasniva na istini. Pas koji laje obično nije dovoljno hrabar da napadne i ugrize, a pas koji grize ne trudi se da alarm pojača lajanjem.


Psi čuvari: 1) Rottweiler 2) Doberman 3) Pitt Bull

1)

2)

3)

ovo je blog o psima. nadam se da ćete uživati čitajući postove. kao što znate, svatko ima svojih tajni, pa tako i psi. ali njihove tajne su: zašto laju, zašto zavijaju, zašto mašu repom, zašto tako mnogo dahću i još puno toga. s prvim postom počet ću još danas.

BOK!